U jednom od Andrićevih romana opisan je sav apsurd ‘Bošnjinog’ osjećaja za (ne)pravdu. U vrijeme turskog vakta, kao što većina zna, Bošnjo je ginuo za osvajača, od Dnjepra do Budimpešte, u “daljinama maglenim i kalnim”. Bio je živka za potkusurivanje tuđih interesa, pijun tuđih partija šaha, jednom riječju potlačeni podanik.
U to vrijeme, u tamo nekoj bosanskoj kasabi živjelo se baš kako je naprijed opisano – od danas, do sutra, oskudna kora hljeba, podijeljen “umet” na raju i begovat, na ponižene i povlaštene. Od ono malo što se stekne uzimao se harač, kao strip antijunak Superhik otimala vlast siromašnima da bi dala više bogatima, a ono što bi ostalo potrošilo bi se u nekom ratu ili nekoj drugoj nesreći (nesreće im nikad nije nedostajalo) – svako malo, samo da se preživi. I, kao i danas niko se nije bunio. Šutke, pognute glave, trpilo se. I po tom je Bošnjo bio najpoznatiji. Umio bi da trpi kao marva. Tuci ga, zatvaraj, otimaj mu… ništa.
Otpor, nula!
A onda, nekog dana u toj tamo nekoj Kasabi, preuda se nečija hanuma u tuđu kuću, u drugu mahalu. E tu nasta zijan. Podijeli se narod. Jedni su opravdavali čin, pa ima žena pravo predudat se ako hoće. Drugi opet, bili su protiv. Ucvili jadnog muža, treba joj presudit. I tako, poče svijet da se javno okuplja, debatuje.
Nasta svađa. Povuci, potegni. U ludilu rasprave padoše i mrtve glave. Frustrirani iz dubine duše objesiše nekog Ciganina, navodno jer je nekom ukrao konja, iako to nema nimalo veze sa početnim debatnim pitanjem. U to, eto i janjičara da uvedu reda u pomahnitalu kasabu. Razbježa se Bošnjo kud koji. “Hrabrost” će ostavit za neku drugu priliku, jer nije se Sultanom zezat. Mrtve glave što bespravno padoše ostadoše nekažnjena djela, zatvoriše se svi u kuće kao da ničeg nije bilo. Umiri se kasaba. Ona što se preuda, niko je više i ne pomenu.
Nekoliko stotina godina kasnije, ništa se nije promijenilo. U nekoj tamo Zenici osvanu neki plakat, izraz nečijeg mišljenja (a teško tebi u bosanskoj kasabi ako ne misliš kao kasaba). Nadiže se opet raja, povuci, potegeni. Jedni viču, ne mislimo mi tako, nije to naša posla, drugi viču, jest, mi smo takvi. Drži, nedaj, nasta svađa. Diže se raja na otpor, “objesiše” plakat da mu ‘ebu majku. Pobijedi “revolucija”, skidoše plakat. Utonu kasaba opet u svoju žabokrečinu iz koje je i izašla.
I tako, nakon par stotina godina, isto. Ne bi se Bošnjo, ne daj Bože, ustao da bori što ga ugnjetava vlast, što ga pljačka, što mu poskupljuje struju, hranu, stanarinu, što mu čini nepravdu, što i njemu i djeci oduze budućnost, što je građanin drugog reda, što je nezaposlen, što se borio u ratu da ga nagrade za to sadakom, što mu ne valja ni cesta ni kanalizacija, što djecu svoju mora slati u bijeli svijet “u daljine maglene i kalne”, autoputem kojeg nema, da zarade sebi komad hljeba, što ga umjesto doktora još malo pa liječe auto mehaničari školovani na nekoj autopijaci bez važećeg certifikata, što po njemu pišaju a govore mu da to samo kiši…
Bitno je Bošnji da mu ne diraju Novu godinu, Prvi maj, onu pivu što je pije na gajbi negdje iza granapa, što ju je sebi kupio od one sadake što mu dadoše za “nagradu”. Mogu i srat po njemu ako hoće, ali ne dao Bog da mu dirnu Djeda Mraza. Ima ti Bošnjo osjećaja za (ne)pravdu.
A sad, daj nam Ozrenka dvije pive i reci muzici malo tiše.
To je to, Bošnjo ti je to, kontaš ti mene….
O autoru: Jasminko Hodžić je autor sa dugogodišnjim novinarskim i uredničkim iskustvom na radiju, televiziji, novinama, te internet i freelance novinarstvu. Autor je najmlađi politički komentator u istoriji BiH novinarstva, počevši to kao 25-godišnjak sa mjesta Urednika IPP na RTV TPK 1994. godine. Neki od medija u kojima je sticao profesionalno iskustvo su: Urednik IP – Radio Sajgon; Urednik dokumentarnog programa – Radio Hayat; Urednik Dokumentarnog programa – RTVTK; Urednik IP – RTV TK; gl. i odg. urednik Radija – RTV TK; gl. i odg. urednik – Tuzlanski list; dopisnik Anadolia Agency. Autor je više dokumentarnih filmova, od kojih je film “Sutra je možda Sudnji dan” prvi film o Srebrenici koji je nakon rata u BiH prikazan u Srbiji.
